preskoči na sadržaj

Osnovna škola "Đuro Ester" Koprivnica

Login
DAN ŠKOLE

Moto škole

 

 

Projekti u našoj školi

Logo škole

Kalendar
« Svibanj 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
30 1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
Prikazani događaji

Školska kuhinja

 

 

 

List za roditelje

 

Školski list "Leteći razred"

 

 

 

 

 

Kada zvoni zvono?

 

Kada zvoni zvono?

Korisni linkovi
 

Šetnja školom

 

SAKUPLJANJE STAROG PAPIRA :

PRVI UTORAK U MJESECU


Korisni linkovi

 

 

 

SPONZOR VEČERI KEMIJE 

 

Brojač posjeta
Ispis statistike od 17. 11. 2010.

Ukupno: 1488038
Ovaj mjesec: 6882
Ovaj tjedan: 1
Danas: 1
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
1. Blog učiteljice Biserke Knez iz Lisabona
Autor: Mirjana Mihalec, 12. 2. 2018.

PUTOVANJE

Kako je to kad se prvi put putuje avionom – uzbudljivo, zastrašujuće, zbunjujuće, prava sitnica ili velika stvar? Sve po malo. Odmah na početku problem: kako doći do zračne luke ako ti zbog vremena odlaska ne odgovara javni prijevoz? Može se autom, ali gdje ga ostaviti nekoliko dana? Tu moraju uskočiti članovi obitelji, rođaci ili prijatelji koji će auto vratiti kući. Ili kolege koji igrom slučaja putuju u gotovo isto vrijeme. Ja sam imala sreće. Hvala Saši i njegovom ujaku koji su me povezli od kuće do vrata Zračne luke Franjo Tuđman. Bez ikakve brige! I još sam dobila besplatnu bijelu kavu. Pa gdje toga ima?


Ulazimo u novoizgrađenu suvremenu zgradu. Svuda staklo, mrežaste metalne konstrukcije i mnogo praznog prostora. Tu se ipak ne može dogoditi da ne znaš kamo trebaš ići jer ti na ulazu pristupa raspoloženi službenik (u pola 5 ujutro!) i objasni sve. Odgovori na pitanja i ponudi potpuno omatanje kofera da se ne bi oštetio, otvorio ili nešto treće, a možeš i na licu mjesta osigurati prtljagu za slučaj da se izgubi. Što, naravno, košta. „Nije puno, ali vrijedi“, kaže on. Samo sitnica od 70 kn. Možda to nekome nije mnogo, naročito ako mu se sa stvarima već prije dogodilo nešto loše, no mi smo odlučili riskirati.

Prijavili smo se za polazak na obližnjim šalterima i poslali kofere na samostalan put do odredišta. Službenici su nam rekli da će nas čekati na odredišnom aerodromu. Sretno, koferi, nadamo se da ćemo se za nekoliko sati opet sresti! Po mogućnosti u istom stanju u kojem smo se rastali.

A onda slijedi čekanje. I ode Saša. Još dva sata do polaska. Kako „ubiti“ vrijeme? Evo, križaljka skandinavka je riješena. Koliko je vremena prošlo? Sat pokazuje 8 minuta. Ha? Je li to moguće? Čini mi se da nikad nisam riješila križaljku te veličine tako brzo. Dobro, ima ih još, idemo na sljedeću. Opet samo par minuta. Provjeravam na mobitelu ide li taj moj ručni sat dobro. Da, ide. Možda bi se moglo nešto na brzinu gricnuti, u blizini je kiosk Tiska. Ili ići „popraviti frizuru“. Ma i jedno i drugo, vrijeme se vuče sporije od puža.

Odlazim do carine. Tu se razvrstava ručna prtljaga u plitke plastične posude: posebno elektronika, jakna, torba, čak sam i čizme morala izuti i staviti u posebnu posudu. Stvari prolaze kroz skener, a ljudi kroz detektor metala. Na brzinu se obuvam i spremam stvari natrag u torbu, zatim opet čekam u prostoru s kojeg će se ići direktno u avion za Pariz. Onda konačno zovu putnike na kontrolu karata i putovnica/osobnih iskaznica za moj let. Najprije su na redu oni s najskupljim kartama (Tko je uopće sumnjao?), roditelji s djecom i invalidi, a zatim ostali. To ide brzo i svi smo u avionu. Krećemo! Preko zvučnika slušamo upute i vozimo se po aerodromu…vozimo se…cijelih 6 minuta. Tek tada uzlijećemo. Želudac igra ping-pong gore-dolje. Bljak! Sreća ipak da ne letimo lijevo-desno pa nema bolesti vožnje. Začepljene uši uopće nisu problem. Pitam se osjeća li osoblje aviona sve te promjene svaki put pri uzlijetanju i slijetanju ili se tijelo s vremenom navikne?

Leteći doručak je zgodan. Vindijin jogurt i četiri šnitice nečega sličnog slatkom dvopeku, ali s bademima i još nekim komadićima orašastog voća. Fino je. Tu su još i salveta i sklopiva plastična žličica. Sve upakirano u papirnatu kutijicu sličnu onima u McDonald'su, samo što su na ovoj prirodne ljepote Hrvatske. Jesam li spomenula da je to bio avion Croatia Airlinesa?

Pilot nas je obavijestio da uskoro slijećemo i započeli smo sve osjećati obrnutim redom, kad odjednom potisak prema gore kao kad se uzlijeće. A trebali bi ići dolje. Letimo ravno, zaokrećemo i vraćamo se ponovo. Pilot daje obavijest da su instrumenti očitali neki kvar prije samog slijetanja, što je uspješno riješeno i napravili smo krug oko aerodroma. Ispričava se za kašnjenje od 15 min i zahvaljuje što smo letjeli s njima. Prizemljenje je izveo gotovo neprimjetno.

Aerodrom CDG (Charles de Gaulle) je ogroman, liči na grad jer ima mnogo zgrada s više ulaza i izlaza. Opet nam pregledavaju ručnu prtljagu, ali ovaj put bez izuvanja. Sve je skupo, ako usporedimo s cijenama kod nas, jer to je ipak aerodrom. Svježi sendvič stoji više od 10 eura, pakirani oko 5, sokovi od 2,70 na automatu pa na više, voda 2,20. Kroasani u „Brioche Doree“ izgledaju potpuno isto kao i naši i samo je jedna vrsta. Prodavači nisu baš jako brzi i gužva je.

Svuda su velike ploče s imenima terminala i izlaza. Došla sam na pravi terminal (prema oznaci na karti), ali na popisu letova nije bilo mojeg vremena ni odredišta. Znači ništa. Obišla sam cijeli prostor gore i dolje do kuda god se moglo i vratila se natrag. Nigdje na vidiku nema šaltera informacija. Mlađa crnkinja s pregleda (nisu imali posla jer trenutno ni jedan avion nije sletio na taj ulaz) očitala mi je kartu na njihovom skeneru i rekla broj izlaza s kojega polazi avion za Lisabon. Idem sad u potragu za tim izlazom, gate 29, i razmišljam kako je dobro što se ne moram još i čekirati jer sam kod nas dobila obje karte pa ću biti brže gotova i onda sam mirna. Aha, baš! Zaboravi da možeš tako nešto brzo obaviti! Nekako sam našla pravi hodnik, prema uputama koje mi je dala policajka, uz napomenu da mi treba bar 5 min da stignem do tamo. Pet minuta pješice je skoro pola kilometra i puno više traje kad ne znaš točno kamo trebaš ići. Naravno, na kraju sam našla tajnoviti izlaz 29, ali sam ostala potpuno začuđena tijekom te potrage. Zašto? Zato jer mi je nevjerojatno da te na tako prometnom aerodromu rijetko tko zna točno uputiti kamo trebaš ići, a ako se držiš poslovice „Tko pita ne skita!“ i nemaš sreće, lako naletiš na aerodromsko osoblje koje nerado govori engleski i gledaju te s neodobravanjem ako kažeš da ne govoriš francuski. Objasne nešto preko volje, ne razumiješ baš što je govornik htio reći, no kreneš u smjeru u kojem ti pokaže, čisto da ga se riješiš i nađeš nekog bolje raspoloženog. 

Opet je trebalo proći pregled detektorima prije leta (nisu me odmah tražili da skinem čizme, ali je zazvonilo pa sam morala) i konačno sam se smjestila ispod velikog natpisa „29“.

Sad opet treba čekati, što je dosadno bez društva, a i internetska veza na mobitelu mi ne radi. Palo mi je na pamet da bih baš mogla nešto napisati za blog i raspisala se jer je trebalo potrošiti još dosta vremena do polaska aviona za Lisabon.

Baterija na laptopu nije izdržala do kraja pa sam se sjetila dobrih starih križaljki.

Let do Lisabona prošao je bez ikakvih događanja i bez obroka. Samo je jedna stvar za zapamtiti: kad se avion naginje prije slijetanja, bolje je ne gledati kroz prozor.

Na ulaznom terminalu u Lisabonu nije bilo pregleda, osim za one koji su imali nešto za prijaviti na carini. Malo je potrajalo dok nisam došla do kofera, lagano prljavog, ali u jednom komadu. Na izlazu me dočekao dogovoreni prijevoz i za dvadesetak minuta našla sam se na krajnjem odredištu – hotel Mercure, Almada. Sunce je upravo zalazilo, a ja sam dobila jedan sat jer je Lisabon na Londonskom vremenu.

Biserka Knez

Informacije navedene u članku odražavaju isključivo stajalište autora. Europska Komisija nije odgovorna za uporabu informacija koje su u članku navedene.





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju